Što znači biti vjernik? Što znači vjerovati u Boga? Ili Boga osjetiti? Kako Bog zvuči? Gdje je Bog?
Jesmo li vjernici jer svaku nedjelju idemo na misu? Ili nismo vjernici jer ne idemo na mise? Ili smo vjernici ako se svakodnevno molimo? Ili je dovoljno vjerovati u Boga? Pitanja tisuću, a odgovora nema? Ima.
Bog je tu. Oko nas. S nama.
Tri godine pakla, tuge, suza, bijesa…
Sestra
me zove na kavu i druženje. Uz kavicu i kolač, ide i nezaobilazno
pitanje: „Kako si?“ Loše, odgovorim. Bivši muž se tri godine vraća
kući, a nikako da se vrati, moram iseliti iz njihove nekretnine, nemam
kamo, ne znam kuda, ne znam otkud krenuti niti kamo se okrenuti.
Nezadovoljstvo na poslu, zatupljujem, vrtim se u krug i iz kruga izaći
ne mogu.
Upitala me: „Vjeruješ li u Boga?“ Vjerujem, odgovorila sam. Rekla mi je da se opustim i da joj dozvolim da se pomoli za mene.
Položila je ruke na mene i počela se moliti na jezicima. Nisam se opirala i iako mi je to sve čudno zvučalo, opustila sam se. Kako se molila, meni su niz lice počele lijevati suze. Ne od tuge. Ne od žalosti. Same od sebe. Iz mene. Isprva sam u sebi osjetila neobjašnjiv nemir, kao da se u mojoj utrobi vodi borba dobra i zla. Imala sam osjećaj da mi netko čupa utrobu. Užasan nemir, ubrzan puls, osjećaj vrlo blizu nesvjestici, plakanje i jecanje. Poslije sam se smirila.
Nakon tog dana odlučila sam se krstiti, ali ovaj put u Duhu i u vodi. U svom domu.
Preispitivala sam se, da li svaka osoba treba samostalno i slobodno odlučiti želi li se krstiti? Ili nam je to svima nametnuto, jer je to „normalno“ i „jer se to tako treba“? Kako dijete od par mjeseci zna šta želi? Ne zna. Mora. Jer netko drugi to želi umjesto njega.
Šta se desilo nakon kršenja? Promjena u mom umu. Oslobođenje. Opuštanje. Prepuštanje. Mir.
Neopisivo veselje kada imam priliku nekome pomoći. Starijoj ženi, dijabetičarki, koja to jutro nije jela… Izvadila sam novčanik i dala joj što sam imala. Držala me za ruku, i na odlasku rekla: Bog će vas blagosloviti. Hodajući prema autu, imala sam osjećaj da lebdim od sreće i od Božje milosti, jer sam pomogla nekome u potrebi.
Pred mjesec i pol dana nisam znala gdje ću živjeti… i odjednom, stambeno pitanje riješila sam u nekoliko sati. Znala sam da je to Bog. Sve je bilo tako jednostavno, vidjela sam oglas na internetu, išla pogledati stan i to je bilo to. Znala sam da je to stan za nas, za mene i moje dijete…
Došla su ružna vremena. Corona. Svih nas je zaustavila. Čak i banke miruju…. i odobrenja kredita. Meni sve visi u zraku, još uvijek, ali ja se ne bojim. Znam da je ON tu samnom. I da nam svima uvijek pokazuje put, jer smo s njega skrenuli. Ovo su samo izazovi da shvatimo koliko nam je malo potrebno za sreću i da nisu materijalne stvari one koje nas trebaju činiti sretnima, već obitelj, zdravlje i Njegova ljubav.
Do idućeg puta. R.
Neka je blagoslovljen Gospodar, koji nosi naše terete iz dana u dan, On je Bog koji nas spašava.
Psalam 68: 19