Moj život do moje 40-te godine je bio uglavnom zabavan. Fokusiran uglavnom na ono što me u tom trenutku čini sretnim i bez pretjerane empatije prema drugim osobama u mojoj blizini, godine su prolazile.
Sa 33 g. sam se oženio, potom sa 36 g. dobio prvo dijete koje sam doslovno smatrao čudom, te sa 38 g. dobio i drugo prekrasno dijete.
Iako je nešto počelo škripati u braku nakon 7.g. braka, nisam tome pridavao osobitu pozornost, te sam tada donio stav da se svi svađaju u braku, pa tako i supruga i ja i to sam jednostavno prihvatio kao način života.
Vjenčali smo se u crkvi, no ja sam ušao u brak kao ateist jer niti sam bio kršten niti imao druge sakramente koje traži katolička crkva. Tadašnja supruga imala je sve to i u to vrijeme bila je vrlo blizu Bogu i mene pomalo uvela u obrede katoličke crkve. No iskreno, nisam u tome vidio nikakvu vrijednost, a moj odnos prema Bogu je bio “ne vjerujem u Boga ali Ga se bojim”.
Kasnije sam malo analizirao taj svoj odnos prema Bogu i zapravo shvatio da sam se molio Bogu češće nego što bi se ateist treba moliti. Počevši još u srednjoj školi, pa kroz fakultet, te posao, nekako mi je uvijek najlakše bilo zamoliti Boga za pomoć kada sam bio u nevolji.
Sa vremenom i sa čežnjom za istraživanjem “kako svijet radi” počeom sam čitati i druge knjige bazirane na filozofiji i psihologiji života, te pokušao sebe negdje pronaći u tom svijetu, budući me kršćanstvo nije dojmilo.
Stoga se do spomenute moje 40-te g. vjera u Boga istopila i zamijenila ju je više racionalna filozofija koju mogu “shvatiti” umom, jer ako je nešto sigurno, to je da sam ja ipak mentalni tip čovjeka i volim dobro promisliti o svemu.
Događaj koji je sve promijenio
I tada sa punih 40 g. dogodilo se nešto što me tada prvo jako uplašilo, potom bacilo u depresiju i tjelesno mizerno stanje u roku od mjesec dana. Tadašnja supruga, nakon 7 g. braka i dvoje male djece odlučila se razvesti, te je uzela djecu i otišla kod svoje majke na udaljenost od 100km od našeg dotadašnjeg stana.
Nekome se taj događaj može činiti manjim problemom, ali meni je to bio kraj svijeta. Osim što se volim družiti i provoditi vrijeme s djecom, te ih podučavati i usmjeravati, moj su glavni oslonac, osim supruge s kojom sve više stvari nije štimalo, bilo i to dvoje prekrasne djece.
Prvih mjesec dana proveo sam u samoći, pokušavajući shvatiti i prihvatiti smisao te njene odluke, te nagovarajući ju na promjenu odluke. Ipak, to moje razmišljanje i pokušaji mirenja donosilo je samo veće i veće stanje obostranog nezadovoljstva i depresiju.
Nakon mjesec dana, imao sam 10kg manje, apetit sam potpuno izgubio, a posao koji sam tada radio u vlastitoj firmi, odrađivao sam na kapaljku, taman toliko da pokrijem osnovne troškove. Koliko se god trudio umom i razmišljanjem, nikako nisam mogao prihvatiti novonastalu situaciju koja me snašla.
On će te naučiti moliti
Kao praktičan čovjek koji dobro rukuje tehnologijom, odlučio sam riješenje za svoj problem potražiti na internetu i tako sam krenuo googlati o problemu kojeg imam….
Vrlo brzo privukao me jedan tekst, doduše sa katoličkog foruma (u tom trenutku sam bio spreman na SVE) u kojem je jedna supruga opisivala kako je molitvom uspjela oprostiti vlastitom suprugu bračnu nevjeru i ponovo ga prihvatiti kao ljudsko biće. To mi se činilo kao dobra ideja i tada sam se prisjetio da sam nekad molio i ja Bogu za neke trivijalne stvari kroz srednju školu ili fakultet.
Odmah sam kleknuo na sred sobe i počeo se moliti Bogu i opisivati mu moju situaciju. To je bio jedan tako jednostavan čin molitve, jer za drugog nisam znao, gdje sam svesrdno želio “čuti” od Boga, što mi je činit. Ali nikakvog odgovora tada nije bilo, ili sam možda previše ja pričao, a malo slušao….
Da bi svoju molitvu “pojačao” odlučio sam otići na prvu sljedeću misu u lokalnoj crkvi i to sam napravio sutradan na radni dan.
Odlazak u crkvu i prisutnost na misnom slavlju svejedno nije donio utjehu kojoj sam se nadao. Jedino zapravo što sam želio je bila utjeha, da mi netko kaže kako da nosim svoje brige.
I tada se događa zanimljiv preokret u mojem životu jer Bog me ipak čuo! Svojoj sam se tadašnjoj supruzi pohvalio kako sam krenuo u crkvu i kako želim sebe promijeniti. Nije ju se to previše dojmilo ALI, poslala mi je ime i broj čovjeka koji mi može pomoći. Pitam ja o kakvoj pomoći je riječ, samo da nije neki horoskop ili fengshui? A ona odgovara da će me taj čovjek naučiti moliti!
Njemu predaj sve svoje brige
Odmah zovem tog čovjeka i čekam nestrpljivo da se javi na telefon. Taman sam izašao iz crkve, stojim na ulici i čekam da se javi, jer ja bih najradije odmah sada k njemu.
Kada se čovjek javio na telefon, moja su koljena zaklecala, a glas se stisnuo, suze su mi krenule isti tren. U tom trenutku moj osjećaj je bio da s druge strane tel. linije govori sam Bog! Vrlo autoritativan glas, pun ljubavi i razumijevanja. To me potpuno uvjerilo da ja k tom čovjeku moram otići i dogovorili smo se za sutradan. A najbolje od svega čovjek živi na 20 min. hoda od mjesta gdje sam ja živio tada.
Sutradan se pojavljujem pred njegovim vratima, hvata me trema i nestrpljivo čekam da otvori. A tada, ugledah radosnog i nasmijanog čovjeka sa sijedom bradicom, obučenim u bijelo, sa velikim križem oko vrata. Odmah me zove da uđem i grli me. U stanu je osim slika na zidu također sve bijelo.
Naš se razgovor odvijao 5 punih sati, svašta sam ja pričao i svašta sam čuo od njega, a na kraju kad je trebalo otići, osjetio sam da mi još uvijek fali način da me netko utješi. No tada, kao da je znao što me muči rekao je ove 3 stvari da radim kad dođem kući:
a) klekni pred Isusa i zamoli ga za oprost svojih grijeha, navedi grijehe koje smatraš da si napravio
b) zamoli Isusa da te ispuni Svetim Duhom, čuj ga u sebi i prepusti njemu da vodi tvoj život
c) predaj Isusu sebe, svoju suprugu i svoju djecu, kao i sve brige koje me muče oko djece i reci mu “Isuse sada si ti odgovoran za život moje djece jer ja ne mogu o njima brinuti!”.
To je bilo to. Tada mi se sve razjasnilo i sjećam se da mi je to bilo tako jednostavno, da sam morao pitati: “Zar samo tako?”. A čovjek mi kaže: “Samo tako!”.
Dolazak kući i spremanje na počinak taj dan sam jedva dočekao. Napravio sam kratku molitvu po danim uputama i tada se dogodilo nešto čudesno, u meni se stvorio mir veći nego što sam mogao sanjati. Kako je to dobar osjećaj bio. Konačno mir kojeg nisam osjetio gotovo 2 mjeseca. Oooo, hvala ti Isuse!
Život s Isusom
Sljedećih mjesec dana proveo sam u samoći s Isusom. Doslovno bih s njim razgovarao i potom slušao da mi kaže odgovor. Čuo bih odgovor, ali ne kroz uši, nego kroz svoje biće i znao sam da su odgovori njegovi jer su odgovori bili u isto vrijeme i jednostavni i vrlo duboki.
Kroz tih mjesec dana, moja je vjera jako ojačala, više se nisam brinuo o ičemu jer imam Njega koji brine za mene. Ne samo da nisam brinuo o djeci gdje se nalaze i kako su, nego nisam brinuo niti o poslu, niti o hrani, kako zaraditi i slično. Imao sam tako duboku vjeru da će se sve nekako riješiti i da ja ne moram o tome brinuti. Lijepo je imati Isusa za prijatelja, negog tko te najbolje razumije i ujedno ti može dati najbolji savjet.
Dokaz moje velike vjere u to doba bila je moja reakcija na odluku poslovnog partnera da prestanemo raditi na jednom velikom projektu na kojem smo radili 5g. i koji je tada bio 90% mojeg ukupnog prihoda. Ta odluka u meni nije izazvala ni najmanju brigu, nisam se brinuo kako ću zaraditi sljedeću plaću. Sjećam se da su kolege koji su bili u sličnoj situaciji sa mnom tada rekli “Pa kako možeš to samo tako prihvatiti?”. Mogao sam jer sam uživao u Božjoj prisutnosti svaki dan koja osim što mi je popunila dan, ujedno dala i sigurnost da ne moramo brinuti i kontrolirati svaki pojedini segment mojeg života.
Nakon par mjeseci, Bog je ponovo pokazao svoju moć, a ja nisam ništa radio, niti molio za posao, niti se brinuo o njemu. Jednostavno naš Bog zna točno što nama treba. Od dva prijatelja u dobivam oglas za isti posao. To mi je baš bilo smješno tada jer ja “nisam tražio” posao uopće. Ali kada sam pogledao detalje oglasa, shvatio sam da je to posao, kao stvoren za mene. Prijavio sam se i u roku od par dana bio primljen, te tamo još uvijek radim do današnjeg dana.
Ima izreka koja mi je tada pala na pamet i znam da sam ju komentirao sa prijateljima: “Kad se u kući zatvore sva vrata – Bog otvori prozor!”. Bogu je sve moguće i Bog nam želi olakšati ovaj život i pokazati nam prilike koje možemo ostvariti.
Ovo je moj prvi dio puta prema Bogu koji se dogodio u trenutku kada sam trebao najveću pomoć u svome životu. Poput mene, većina, nažalost, čeka takav trenutak prije nego se konačno obrate Bogu, ali koliko bi samo sretniji svi bili kada bi Boga krenuli tražiti ranije, dok nemamo problema i dok ga želimo tražiti s veseljem i radošću i potom ga dijeliti s drugima.
Potpuna predaja Isusu i krštenje
Nakon skoro godinu dana od ovih događanja, moj je odnos sa Isusom ostao isti, te da bi na neki način produbio svoj odnos s Njime, odlučio sam se krstiti u katoličkoj crkvi. Za to je bilo potrebno dosta priprema, pohađanje vjeronauka i to sam radio sa velikim zadovoljstvom jer sam sve više učio o Njemu.
Na taj dan krštenja u crkvi, mi odrasli koji smo se krstili taj dan (a bilo nas je dvoje samo) fino smo se uredili i ponavljali za svećenikom što nam govori te nas je potom poškrpio vodom i time se smatralo da samo bili kršteni. Bilo je to veliko slavlje za okupljene i sjećam se da nas je većina postojećih katolika grlila i ljubila i veličala naš ulazak u kršćane.
Međutim, osim zadovoljstva koje donose ti osjećaji, a koje smo dijelili s drugima, ja se nisam osjećao bliže Isusu nego što sam već bio. Nekako sam htio da me krštenje još više približi da ga mogu bolje razumjeti i bolje upoznati.
Trebalo je proći još 7 g. prije nego sam vidio uistinu što Isus može, što želi i da mi svi možemo biti dio njegove crkve, ne crkve od ljudi, nego crkve u Duhu.
Nastavlja se….