Kako sam susreo Boga?

Rođen sam i odrastao u vrlo konzervativnoj katoličkoj obitelji. Otac mi je bio sjemeništarac i na rubu da postane svećenik… pa, sve dok nije upoznao moju majku…

Rekavši to, od djetinjstva sam bio radoznao i želio znati više o Bogu. U svom neznanju crtao sam mu bradu. Sve dok mi se jednog dana Isus nije pojavio u snu, sjeo s moje desne strane i gledao me, rekao je: “Još nisi spreman”.

To me zbunilo! Nisam imao odgovora i nisam imao nikoga da mi kaže tko je zapravo Duh Sveti.
Imao sam puno pitanja, ali niti jedan odgovor!

Pitao sam svećenika, ali umjesto odgovora, nasmijao mi se. Svećenik mi se nije mogao prestati smijati dok je pokušavao reći: „Dakle, želiš li spoznati Duha Svetog? Čitaj svoju Bibliju!“. Ali ja tada nisam imao Bibliju! Ipak Bog mi je omogućio da čitam bibliju od prijatelja!
Otac je primijetio da čitam Bibliju i zabrinuo se. Okrenuo se i dao mi novu bibliju (s katoličkim fusnotama da bih bio siguran).

Dok sam čitao Bibliju, činilo mi se da mi se knjiga obraća, a odgovori su mi konačno počeli pristizati. Čak i Božja snaga koja se očituje u čudima, znakovima, pa čak i riječima koje su izlazile iz mojih usta. Drevni dijalekti čije riječi nikad ne bih koristio. Čuo sam glas kako mi govori da budem fokusiran i ne odvraćam pažnju dok sam u prisutnosti Oca.

Osvrnuo sam se oko sebe da provjerim tko se poigrava sa mnom, ali nikoga nije bilo. Mogao sam vidjeti od koga je glas dolazio. Izgledalo je kao da netko stoji s moje desne strane. Ali nikoga nisam mogao vidjeti. To se dogodilo u katoličkoj crkvi. To me uvjerilo da te Bog može učiti bez obzira gdje si!

Nakon odrastanja došao je i trenutak u kojem sam se pokušavao odmaknuti od Boga. To poslijepodne imao sam viziju svršetka svijeta! Bilo je stvarno kao da sam tamo. Vidio sam mnogo ljudi vezanih u velikim skupinama koje su ličile na hrpe sijena, hrpe poslagane jedna na drugoj, s mnoštvom demona.

Vidio sam prijestolje i usudio se ne pogledati lice onoga tko sjedi na prijestolju, takva mu je bila slava. Imao sam hrabrosti samo pogledati ga u noge. Tada sam ugledao anđela kako tjera demonsko biće koje je bilo na koljenima i koje je bilo prisiljeno klanjati se onome na prijestolju.
Tada sam čuo glas koji nagoviješta: “Vlasnik svijeta!”. To je trenutak kad sam spoznao da je to Isus.
Ali bio sam prestravljen i drhtao u velikom strahu, jer sam znao da sam grešnik. “

Ostao sam na koljenima moleći se i dršćući tražio oproštenje.

Znao sam svoju odgovornost kao što znaju i oni koji su već izgubljeni. Moja je odgovornost da ih dovedem do istine i svjetla, izvlačeći ih iz tame govoreći im radosnu vijest.

Bog me polako podučavao i otkrivao mi stvari. Svugdje gdje sam prošao, uvijek je netko sjedio pored i govorio o Isusu.

Bio sam u vlaku, a uvijek je bio netko i pričao mi o Isusu. Ukrcao sam se u autobus i isto bi se događalo iznova. Jednog dana vozio sam se okolo da odmorim od svega, a kad sam se zaustavio, ispred mene je bila crkva. Tada sam rekao Bogu: “Odustajem! Pobjedio si! Evo me, predajem se!”.

To je to! Bog je poput mladoženje koji strpljivo promatra svoju nevjestu, jer je voli i previše se brine za nju. On je uvijek okolo, ne forsira je ali se brine za nju.
Mi smo Kristove nevjeste! Mi smo crkva kojoj je dao svoj život!

Bi li platio 10.000 eura za automobil koji vrijedi samo 1.000 eura? Zašto ne?

Ali Bog ima sve što je potrebno da nas vrati k Njemu! Nebo je otišlo u bankrot zbog svakoga od nas. Isus je bio 30 godina udaljen od svog oca, zbog toga!
A Bog je smatrao da smo dostojni života i krvi Njegovog sina! Tko bi od nas dao sina da spasi mnoštvo ljudi? Pa, Bog je to učinio za nas.

Tada smo bili pozvani u kršćansku crkvu i na kraju me župnik pitao hoćemo li se moliti s njima! Rekao sam: “Apsolutno, zašto ne? To je isti Bog, isti Isus i isti Duh Sveti, a Bog je svuda!” Nisam imao pojma u što ulazim! Pastor mi uopće nije objasnio! Dali smo svoje živote Isusu i on nas je poveo u molitvu. Krštenje je nedostajalo, ali došlo je do preobrazbe koju nismo mogli objasniti!

Već sljedećeg dana morao sam se vlakom odvesti da bih prisustvovao sastanku u uredu. No, vlak je već bio na stanici i spreman za polazak.

Tada sam, dok sam trčao, u mislima sam razgovarao s Bogom, moleći ga da odgodi polazak vlaka kako bih mogao na vrijeme stići na sastanak. Stigao sam do željezničke stanice, imao vremena kupiti kartu i ući u vlak. Čim sam ušao, vlak se počeo kretati. Čuo sam raspravu kako su tehničari bili izgubljeni i ostali bez objašnjenja budući nije bilo gubitka struje, a vlak se uopće nije mogao pokrenuti, a odjednom se sve vratilo u normalno stanje.

Bio sam u šoku i zadivljen! Jer, čak i kad sam u mislima razgovarao s Bogom, čuo me i odgovorio mi. I čak i kad to uopće nisam zaslužio. Dao sam mu slavu dok sam bio zadivljen i oduševljen. Nisam mogao stati hvaleći Ga zbog Njegove ljubavi. Ništa drugo nije moglo obuzeti moju pažnju Bogu. Ništa drugo mi više nije bilo važnije.

Tada, dok sam se spremao za drugi vlak, bio sam u čekaonici. Vidio sam invalida koji pokušava pospremiti svoje dokumente pomoću usta i preostale ruke. Počeo sam razgovor s Bogom moleći ga da mu vrati ruku i da mu osigura bolji život i ugodnije domaćinstvo!

Malo što sam znao o Bogu i to se opet pokazalo, bio sam u šoku! Čuo sam glasan, autoritativan i čvrst glas! Glas je bio istovremeno bio nježan i ljubazan ali i nabijen emocijama. Osjetio sam kako slušam i osjećam Božje srce. To nije bio samo glas!
Umjesto da glas dođe izvana, kao što sam to i doživio, ovaj put je bio daleko moćniji! Taj glas mi je potresao cijelo tijelo. A činilo se da dolazi iz mene. (Nisam imao pojma da je Bog u meni). Bila je to naredba:

“Izliječi ga!”

I neobično, ali srce mi je sa 150% sigurnosti i bez ikakve sumnje govorilo da će mu ruka opet biti tamo! To čak nije bilo u pitanju! Jednostavno sam znao da će se to dogoditi, ali nisam mogao objasniti!

Drhtao sam i drhtao! Nevjerojatna snaga! Tada sam pitao: “Isuse? Jesi li to ti? Što da napravim? Kako to misliš ‘Izliječi ga’? Kako mogu to učiniti? Što da kažem? Kako mogu pristupiti ovom čovjeku usred ovog mnoštva?”.

Ali nisam imao odgovor! Nisam imao pojma o izlječenju! Nisam znao ništa! Samo sam znao da se moram pokoriti! Ali umjesto poslušnosti bio sam vođen strahom, umjesto da ustanem i krenem prema čovjeku, postavio sam si mnoštvo pitanja! Tada je stigao moj vlak!
u tom trenutku sam ili trebao krenuti prema čovjeku i učiniti sve što mi Bog nalaže ili se odvesti vlakom do ureda!
Odabrao sam vlak jer sam bio kukavica! Ali tukao sam se u prsima osjećajući krivicu i pitajući se hoće li biti druge prilike!

Kad sam stigao kući, krenuo sam ravno prema svojoj Bibliji i kad sam ju otvorio, pojavila se određena stranica:

“Idi kamo god te pošaljem, učini sve što ti kažem, nemoj se buniti jer sam s tobom”

Jeremija 1: 7-8

7 Ali Gospod mi reče: “Nemoj reći: ja sam dijete; jer ćeš ići onome što te pošaljem, i sve što ti zapovjedim, govori.”

8 Ne boj se njihovih lica, jer ja sam s tobom da te izbavim, govori Gospod.

Tada sam zasigurno znao da Isus govori sa mnom (a ja sam i dalje tvrdoglav katolik).

Prošle su godine i Gospodin me je strpljivo podučavao i otkrivao stvari, odgovarao na pitanja.
Sve do onog dana kada mi je pokazao što se događa u Fatimi i da se mnogi mole kipovima, što smatra grozotom.

Tada sam napustio katoličku crkvu. Nekoliko mjeseci kasnije ja i moja supruga kršteni smo na plaži u 5:00 ujutro. Bilo je hladno jer su posvuda bili oblaci i vjetrovi.
Kad sam izašao iz vode, s neba je došao snop svjetlosti i osjećao sam se izuzetno ugrijano. Bez obzira na vjetar, nisam se smrzavao! Bilo mi je to idealna temperatura kao da sam u Africi. I onda, kad mi je i žena bila krštena, elektricitet je dopirao odasvud.

Krštenje nije simbolički ritual. To je prava stvar! To je natprirodno! To je po vjeri!
Joao Carimo